01.10.2011

Osvrni se gnjevno

 Autor: John Osborne;
 redatelj: Paolo Magelli;
 prijeviod i dramaturgija: Željka Udovičić;
 scenografija:Rene Gjurašin;
 dizajn svjetla: Paolo Magelli i Nikša Mrkonjić;
 kostimografija: Marita Čopo;
 glazba: Ivanka Mazurkijević i Stanko Kovačić;
 asistent redatelja: Mark Boldin;
 glume: Ana Begić, Nikša Butijer, Milan Pleština , Iva Visković i Goran Bogdan.

Paolo Magelli je s predstavom "Pir malogradjana" označio umjetnički prodor Scene Gorica. Za tu predstavu, koja je gostovala na brojnim festivalima (MESS, Gavelline večeri, Zlatni lav...) Magelli je primio Vjesnikovu nagradu za režiju Dubravko Dujšin 2008. godine. Predstava je ove godine otvorila i novoustanovljeni festival YES izvedbom na Sceni Grič u Zagrebu. Kao drugi svoj projekt Magelli odabire Osborneov klasični buntovnički tekst "Osvrni se gnjevno" koji je nadahnuo već nekoliko generacija a na hrvatskim se pozornicama rijetko izvodi. Biser engleske dramatike, u ovoj radikalnoj predstavi prikazat će glumačka ekipa u kojoj su Ana Begić, Milan Pleština, Nikša Butijer, Iva Visković i Goran Bogdan. S ovom predstavom Scena Gorica se pozicionira kao kazalište koje svoju zadaću vidi u etabliranju građanskog repertoara visokih umjetničkih dosega, društveno angažirano, poticajno u stvaralačkoj klimi grada Velike Gorice.

osvrnise1.jpg

John James Osborne (12. prosinca 1929. – 24. prosinca 1994.) bio je engleski dramatičar, scenarist, glumac i kritičar vladajuće elite. Uspjeh njegove drame Osvrni se gnjevno iz 1956. preobrazio je englesko kazalište. Tijekom više od 40 godina stvaralačkog vijeka, Osborne je pišući za kazalište, film i televiziju istraživao mnoge teme i žanrove. Njegov osobni život bio je ekstravagantan i ikonoklastičan. Bio je na zlom glasu zbog kićene žestine svog jezika, i to ne samo kada bi progovarao u ime političkih ideja za koje se zauzimao, već i u odnosu na vlastitu obitelj, uključujući njegove bračne družice i djecu.

Na kazališnoj se pozornici pojavio u trenutku kada je britansko glumište proživljavalo svoje zlatno doba, ali su najveće drame dolazile iz Sjedinjenih Država i Francuske. Naime, britanske su drame uporno zatvarale oči prema složenim prilikama poslijeratnog razdoblja. Osborne je bio među prvim dramatičarima koji su se pozabavili ulogom Britanije u postimperijalističkoj eri. On je prvi pred širokom javnošću stavio u pitanje svrhu monarhije. U godinama svog stvaralačkog vrhunca (1956.-1966.), pomogao je preziru da postane prihvatljiv, a danas čak i klišeiziran osjećaj na kazališnim daskama, zalagao se za pročišćujuću mudrost nepristojnog ponašanja i lošeg ukusa, a bespoštedno istinoljublje isprepletao je s ubojitom dovitljivošću.

„Ako hoćete, krajnja je ironija da je Johnova vrhovna ljubav bila njegova ljubav prema zemlji koja je, najblaže rečeno, nepovjerljiva naspram onih koji se doimaju i pametnim i strastvenim. U engleskom javnom životu postojala je prešutna pretpostavka da su glava i srce u svojevrsnoj opreci. Ako je netko pametan, obilježe ga kao hladnog. Ako je osjećajan, obilježe ga kao glupog. Engleza više od bilo čega može zbuniti netko tko pokazuje veliku osjećajnost i veliku inteligenciju. Kada, kao u slučaju Johna, neka osoba obiluje i jednim i drugim, engleski odgovor je pokupiti rublje s užeta i zakračunati stražnja vrata.“

Jezik kojim se taj pisac na nas ovih dana tog „našeg vremena“ osvrnuo prozvao nas je vrlo nedvosmisleno na razumijevanje. On je zagovornik jezika istine, onog jezika koji u ime gnjeva odustaje od udvoričkog jezika, onog koji ima želju svidjeti se pretvarajući se da je „umjetno“ dio „umjetnosti“. I ne koristi rječnik nekog poznatog naturalizma, takvu jednostavnu optužbu revnih kritičara odbacuje, već izaziva sintagmom koja provocira svojom vibrirajućom vitalnošću, otporom. Junaci koji su se davne 56. njime poslužili i , poznato je, bili shvaćeni kao prekretnica scenskog izričaja svoga vremena, diskutirali su problem poratne generacije i nemogućnosti koje su im bile ponuđene nevremenom u kojem su bili zarobljeni. Pola stoljeća kasnije mi ih ponovo dobro razumijemo. Vrijeme radnje opet je isto – samo malo ušminkano pokojim globalizacijskom trendom, tranzicijskom šalom, viškom nezaobilaznih gadgeta . Kao da se neki povijesni tok našalio s nama organizirajući nam neki zrakoprazni prostor u kojem ostajemo bez prava na Utopiju, na izmakle Ideale, na velike Ideje za koje nam nedostaje snage i ostavlja nas u tom limbu u potrazi za vlastitim identitetom koji nam vješto izmiče. Usamljenost i otuđenje tjera na izlete u anarhično. Šeta nas lijevo-desno. Stvara nove klase. Ovo društvo je ponovno odbilo dodijeliti Porterima našeg doba značajnu ulogu. Podcjenjuje njihovu nesposobnost prilagodbe modelu uspješnosti, socijalne prihvaćenosti. One „iz novina“. Koje oni uporno čitaju. Stoga i ova predstava donosi, pokazuje, prokazuje, analizira bez pretenzija da zaključi, ali s voljom da pita - odnose, mogućnosti, opcije. U jednoj sasvim običnoj situaciji različitih ljudi uhvaćenih u istom vremenu, istim okolnostima, istom problemu. Na koje reagiraju gotovo instiktivno. Unutar klasične čvrste dramske struktrure, radnja se razvija u tri čina, priča je „banalna“: ljubavni trokuti naših junaka, neočekivana trudnoća, posjet prijateljice itd. Uokvireno „žutilom“ novina koji daju nepogrešivu sliku vremena i mjesta koje nam je nažalost toliko poznato. Jimmy reagira bijesom, čak mržnjom na vlastitu bespomoćnost, Alison pasivnošću, stanjem apatije, a svi zajedno pokušajem definiranja vlastite egzistencije unutar ovih novih društvenih okolnosti koje su ih i ne primjećujući odbacile. „Imam ideju. Hajde da se igramo! Zamislimo da smo ljudi i da uistinu živimo. Samo pet minuta. Što kažete na to? Zamislimo, da smo ljudi. O, tako dugo nisam sreo nekog s malo običnog ljudskog entuzijazma.“

Željka Udovičić