Pučko otvoreno učilište
Velika Gorica

Galerija Galženica

SVE IDE NAPRIJED I VAN, NIŠTA NE PROPADA

Izlažu: Ivan Nestić & Mirna Nestić
Kustosica izložbe: Jozefina Ćurković

Izložba ostaje otvorena do 6. 11. 2026.

 
U svojemu „kozmičkom solilokviju”, Pjesmi o sebi[1], američki pjesnik Walt Whitman pjeva o „tijeku postojanja i spoznavanja” zahvaćajući u ontološko i kozmogonijsko karakterističnim raskošnim, neobuzdanim jezikom. Te bravure ipak stoje u opoziciji s njegovim motivima: Whitman prakticira neku vrstu apoteoze svakodnevnoga, podsjećajući u čak pedeset i dva pjevanja na onu istinu kojoj se ciklički vraćamo nakon svake krize ili ponora: smisao uvijek pronalazimo u odnosu prema drugomu ili drugima. Spisateljica i filozofkinja Iris Murdoch taj čin preciznije definira kao decentriranje (unselfing), koje smatra ključnim za postizanje smjerne, pozorne ljubavi (attentive love), koja je za nju temelj moralnosti, a podrazumijeva odcjepljenje od ega.[2]

Na tome tragu može se primijetiti da pjesnik nije opjevao sama sebe vođen egom, nego se postavio u smjeran, pozoran suodnos sa svima i svime što ga okružuje: muškarcima i ženama, južnjacima i sjevernjacima, s kornjačom, šojkom, poljodjelcem, strojarom, umjetnikom i svećenikom ne libeći se pritom izjednačiti se sa svima i svime te ustvrditi: „Ladolež na mome prozoru zadovoljava me više od // metafizike knjiga.”

Pjesma o sebi sadržava gotovo sve što bi jedan pjesnik mogao reći o sebi, o životu i o svijetu pa ne iznenađuje da su se njezini dijelovi ugradili u mnoga kasnija književna djela i djela filmske umjetnosti. Rečenicu iz 51. pjevanja „velik sam, sadržim mnoštva” (engl. I am large, I contain multitudes) kooptirala je i popularna kultura upućujući na kompleksnu prirodu čovjeka, njegove snage s jedne strane i ranjivosti s druge, a zaobilaznim se putovima našla u naslovu jednoga od izloženih radova. Otud se u opetovanim i razvedenim razgovorima kustosice i umjetnika – svih troje pritisnutih milenijalskom potragom za smislom – Whitman prometnuo u ključ za komponiranje izložbe, a jedna od njegovih rečenica postala je i njezinim nazivom.

„Sve ide naprijed i van, ništa ne propada” misao je koja učvršćuje naše nastojanje i put prema cilju, potvrđuje neprekidan protok energije[3], a njezina univerzalnost prožima se temama kojih se Ivan i Mirna Nestić dotiču u svojim radovima. Skulpturalna instalacija komunicira dinamiku koja leži u srži svake (umjetničke) suradnje: ona zahtijeva iskorak iz zone ugode i prepuštanje neizvjesnom, nepoznatom, onome čime ne vladamo, ali i povjerenje u onoga s kim to iskustvo dijelimo. U ovomu slučaju, ona je alegorija odnosa između dvoje umjetnika koji se proteže i onkraj umjetničkoga rada u zajednički život.

U njemu putovi do ciljeva nisu uvijek pravocrtni, što se doslovno prevodi u prostor jer posjetitelj na putu do središnjih figura – autoportreta umjetnice i umjetnika – meandrira između onoga što bismo mogli definirati kao skulpturalne klastere. Svaka od tih jedinica sastavljena je od neobrađenog kamena koji preuzima ulogu postamenta i glinenih reljefa koji izrastaju na bridovima i stranicama. Ti reljefi nisu proporcionirani i centrirani kako bi ih oko promatrača moglo u potpunosti obuhvatiti, nego nastanjuju postojeće kamene strukture ponegdje izlazeći u prostor, a drugdje se povlačeći; u dijelovima su detaljno modelirani, a u drugima gotovo apstrahirani. Iz takve obrade materijala i izbora kompozicije iščitava se misao da život nije uvijek ugodan i uredan, da ne možemo na sve utjecati niti uvijek biti na mjestu na kojemu bismo htjeli ili prema nekim kriterijima trebali biti; neizbježno je da će katkad u nama prevladavati osjećaj da visimo s litice. Pa ipak, položimo li čvrste temelje i imamo sreću da u tomu nismo usamljeni, ima razloga za optimizam.

Osim što sadržava važnu simboliku, prvi zajednički rad za ove umjetnike predstavlja poligon za eksperiment s pristupima mediju kamena u kojemu oboje primarno stvaraju, a ujedno i odmake od dosadašnje prakse koja se tehnički uglavnom oslanja na klesanje. Tako su središnje skulpture odlivene u acrystalu, odnosno keramičkom gipsu i zatim obojene, simulirajući tako patinu karakterističnu za broncu, dok se načelo adicije materijala primjenjuje u modeliranju reljefa od terakote.

Na gornjoj su razini galerije postavljene pak skulpture koje funkcioniraju kao niz sekvenci iz zajedničkog života autora. One se kreću u rasponu od humornog – pomalo zakučastih internih šala i odnosa s prijateljima (Jata i krda ljudi) – do kontemplativnog – preplavljenosti obvezama, radnim zadacima i zahtjevima za efikasnošću (Crv u kamenu), duhovnosti te, naposljetku, isprepletenosti dvoje ljudi koji kontinuirano donose odluku da izazove i mijene prevladavaju zajedno (Rakichai).

Premda proizlaze iz individualnog iskustva, teme koje umjetnici interpretiraju ustvari su opća mjesta i otvaraju se promatraču neovisno o demografiji i interesima. Naposljetku, izgradnja konstitutivnih elemenata sebstva postavlja zahtjev rada na materijalnom, socijalnom i duhovnom u jednakoj mjeri, a izložba je ukorijenjena upravo u pokušaju da se adresira svaka od tih razina. Postamenti od kamenih blokova prisutni su i u ovom dijelu postava ponavljajući tako temu simboličkog uporišta, ali i tvarne činjenice koja uvelike definira i oblikuje radne procese i svakodnevno okruženje umjetnika. No autorski se potpis ovdje raslojava i daje nam jasniji uvid u individualne likovne jezike.

Skulpture Mirne Nestić obilježavaju fluidna forma, baršunaste površine i kompaktan volumen. Masa je uglavnom zbijena, monolitna i evocira organske oblike, no ovaj put umjetnica dopušta prodor prostora u skulpturu i komponira je iz više dijelova (Jata i krda ljudi). Među skulpturama je i životinjska figura (Idila), čime se nastavlja animalistička linija njezina stvaralaštva u kojoj su životinje – uhvaćene u specifičnom (mikro)pokretu – personifikacije afektivnih stanja i atmosfere, mitologijskog i kozmogonijskog predznaka. Njezina je skulptura meka, orijentirana zahvaćanju naivnog i nevinoga, očuđenju svakodnevnih stvari; nježna je (gotovo kao Whitmanova trava – „Mislim da mora biti zastava raspoloženja mojega, istkana // od zelene tvari nade.”)

S druge strane, Ivan Nestić pokazuje sklonost prema nešto ekspresivnijoj gesti i radikalnijem pristupu materijalu: od ispolirane i precizno obrađene površine i gotovo geometriziranih oblika do nezgrapnije, grubo obrađene ili nedovršene površine koja kao da naočigled sagorijeva. Potonje je očito u skulpturi Crv u kamenu koja nazivom, a potom i formom, tutnji u otporu prema često nemilosrdnom žrvnju poslova koji oduzimaju vrijeme od onoga potrebnog za refleksiju o stvaranju. U svojoj se dionici izložbe prihvaća problematiziranja izazova i kamena spoticanja u uzajamnom i individualnom. Njegova je skulptura silna, prodorna i ne bježi od patosa (možda poput ostrašćenog Whitmana koji kliče: „Dosta! Dosta! Dosta! // Zbog nekog razloga bijah omamljen. Odstupite! // Dajte mi malo vremena poslije ispljuskane glave, // drijemanja, snova, zurenja, // Ja otkrivam sebe na rubu uobičajene zablude.”)

U cjelini, izložba se ne zaključuje tvrdnjom, nego prikazom suradnje i suglasja, koji ne brišu granicu između dviju autorskih pozicija, nego ih drže u produktivnoj napetosti. Zajednički život u toj konstelaciji postaje punopravno polje proizvodnje forme i sadržaja. Whitmanova sveobuhvatnost time se iz domene pjesničke deklaracije premješta u onu konkretnih, materijalnih dogovora – između kamena i gline, dvaju umjetničkih senzibiliteta, stvaranja i življenja.

Ivan Nestić rođen je u Zagrebu 1996. godine, gdje je završio osnovnu školu i Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer kiparstvo. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2022. u klasi prof. Dalibora Stošića. Tijekom studija s kolegama pokreće umjetničku skupinu Mladi kipari Zagreba s ciljem zajedničkog djelovanja i izlaganja. Dobitnik je Rektorove nagrade za umjetnički rad na projektu scenografije i vizualnog identiteta dječje opere Brundibar (2018.). Sudjelovao je na umjetničkim radionicama u Hrvatskoj i inozemstvu te izlagao na više skupnih izložbi u Hrvatskoj. Živi i radi u Zagrebu, gdje vodi obiteljsku klesarsku radionicu nastavljajući tako dugu umjetničku i zanatsku tradiciju.

 Mirna Nestić rođena je u Zagrebu 1993. godine. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer kiparstvo, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo, gdje diplomira 2018. godine u klasi prof. Mile Blaževića. Dobitnica je Rektorove nagrade za sudjelovanje u izradi interaktivnih skulptura u sklopu promocije hrvatske kulture tijekom Europskih sveučilišnih igara 2017. godine. Radila je kao scenografkinja u nekoliko predstava za Scenu Gorica, postavila interaktivnu javnu skulpturu Mogut na trgu Galženica i četiri javne skulpture u Križevcima. Kao autorica je sudjelovala u više umjetničkih i komercijalnih projekata. Dosad je izlagala na trima samostalnim izložbama te na više skupnih izložba u Hrvatskoj i inozemstvu. Skulpture izrađuje pretežito od prirodnih materijala kao što su kamen, glina i drvo. Živi i radi u Zagrebu i Velikoj Gorici.